Nemoj da se boriš za moja prava. Nemoj da mi treniraš život.
Ne volim borce za ljudska prava. Lajf koučeve. Aktiviste. Pogotovo aktivistkinje. Ljude koji primaju platu za posao koji nazivaju humanitarnim radom. Ne volim ih. I ne dijelim, ne komentarišem i ne podržavam njihove namjere, ciljeve, govore i nikako statuse na društvenim mrežama. Znam da ovoliko "ne volim rečenica" uopšte ne ide uz mene. Ali pojedini statusi gore spomenutih aktera na društvenim mrežama mi izgledaju kao misija naziva: uništimo raspoloženje nacije. I onda koristim pravo da na svom blogu pišem o čemu ja želim. Pa makar me osudili, upravo ti aktivisti i borci za ljudska prava.
Zašto jedan aktivista i borac za ljudska prava osporava pravo bilo kog političara, stranke, sportiste ili bilo koga drugog da radi po ličnom nahođenju i željama? Logično - to u puno slučajeva nije ni po zakonu ni moralno. Slažem se u potpunosti. Ali, zašto se jedan borac za ljudska prava uopšte bavi politikom? Političarima? Da li su putevi očišćeni ili nisu? Zašto jedan borac za ljudska prava preferira jednu grupu i uporno napada sve druge grupe ljudi koji pokušavaju da vode svoje živote sklanjajući se od njih (nikako sa namjerom da im naštete). Zašto iz skoro svake riječi koju on/ona izgovori isijava nezadovoljstvo? I zašto se bilo čiji pokušaj da pomogne nekoj grupi ljudi smatra samopromocijom ukoliko je onaj koji pomaže javna ličnost? Zar nije samopromocija i to kada "nejavna" ličnost na društvenoj mreži postavi fotografiju uplatnice u dobrotvorne svrhe? Ili se tim diči po gradskim klubovima? Isto je, samo nas ovi prvi više "žuljaju". Ne, nisu svi ljudi loši, niti su svi političari loši, kao ni sve javne ličnosti, niti je problem samo u sistemu.
Problem je i u nama, i u našim glavama, predrasudama i ličnim kompleksima. Jer svi ih imamo. Pa i mi koji smo mjesecima živjeli jednom i po nogom na drugom svijetu. Ako želite biti nezadovoljni, budite. I ispoljavajte to, zdravo je. Ali se ne nazivajte borcima za prava drugih. To već nije zdravo. I zašto, za ime Boga, jedan lajf kouč (ne znam kako da ovo prevedem, a ne želim engleski jezik u svojim tekstovima), koji promoviše oslobađanje svih stega, nije u stanju na ulicu izaći prlave kose i bez truna šminke? Zašto je svaki lajf kouč namontiran/a svake sekunde u danu, ako je već prevazišao/la svakodnevne brige oko izgleda i bilo kakvog vida spoljašnosti? Nešto mi se tu ne slaže. Jer mnogi od nas koji nismo dostigli vrhunac mentalnog razvoja bez problema "izletimo" iz kuće nenašminkani i sa stotinu boja (da ne pričam o tome da ja i na posao odlazim bez šminke, ukoliko nisam blijeda i neispavana toliko da mi pipaju puls). I kako lajf kouč može da bude neko ko u životu nije prevazišao bar dva problema i iza sebe ostavio vidljiv trag po kome bi neko ozdravio od sopstvenog ludila?
Neka mi oproste svi spomenuti u prvom pasusu, ali jedini lajf kouč koga i godinama poslije njene smrti citiram, jeste žena koja je bila neobrazovana, prostodušna, žena koja je živjela u vijeku prije modernizacije i kojoj se svaka mudrost koju je rekla "otkidala" od srca nesmotreno i spontano, onako kako mudrosti i dolaze. Život se ne može istrenirati. Ili si nadaren ili nisi. Trag ostavlja priroda. A treniranje pravi odjeke. Isto kao i prazan lonac.
Tekst je vlasništvo bloga "Heroji po šiframa".
Izvor: Nezavisne novine
