Kako je prodata građa koncentracionog logora Jasenovac

Kako je prodata građa koncentracionog logora Jasenovac

“Srbija i Republika Srpska katastrofalno su podbacile u očuvanju spomenika i pamćenju Jasenovca, jer kada na internetu ukucate riječ Srebrenica pojavi se tri miliona pojmova, a kada ukucate Jasenovac pojavi se 300 000!

Zar se trebamo pitati ko nam je kriv što je to tako?! Zato, Srbi dođite u Jasenovac, a potom u ruke uzmite računare i ostala sredstva komunikacije i širite svijetu istinu o onome što ste vidjeli, jer samo istina o Jasenovcu može da pobije laži o Srebrenici”. Ovim riječima je prije desetak godina tadašnji predsjednik Odbora za Jasenovac Srpske pravoslavne crkve, a danas vladika slavonski Jovan opisao odnos političkih elita, ali i cjelokupnog srpskog naroda prema mjestu svog najvećeg stradanja.

Koliko je u pravu još bolje pokazuje činjenica da se nosioci najviših funkcija u Srbiji i Srpskoj tek jednom godišnje prisjete Jasenovca i Donje Gradine. Preciznije, oko 22. aprila kada se obilježava godišnjica proboja preživjelih jasenovačkih zatvorenika iz logora smrti kada se na mjestu stradanja ispraznim i svake godine identičnim patetičnim govorima šalju političke poruke.

Tračak nade da bi se to moglo promijeniti dao je nedavno predsjednik RS Milorad Dodik kada je poručio da će u svim školama u Srpskoj biti obavezan istorijski čas na kojem će mladi ljudi učiti o strahotama ustaškog logora smrti kako bi istinu o Jasenovcu prenosili na pokoljenja. Predsjednička izjava je za svaku pohvalu, ali teško se oteti utisku da on ovim potezom ne pokušava da se opravda za ono što je uradio prije tačno 18 godina.

O čemu se radi? Radi se o sudbini arhivske i muzejske građe iz logora Jasenovac. Građa je na osnovu sporazuma koji je tadašnji premijer RS Milorad Dodik 27. oktobra 2000. godine potpisao sa direktorom Muzeja holokausta u Vašingtonu Diane Salcman ustupljena tom muzeju. 

Kompletna građa koju je Dodik svojim potpisom tada ustupio Muzeju holokausta, vjerujući, kako je tada rekao, da čini “dobru stvar za Republiku Srpsku, jer će cijeli svijet imati priliku da se upozna sa zločinima genocida u ustaškoj NDH”, poslije nešto više od godinu dana iz Vašingtona je vraćena u Hrvatsku, gdje je najvećim dijelom završila u depou Javne ustanove “Spomen-područje Jasenovac” daleko od očiju javnosti.

Uprkos tome što se u vezi predaje jasenovačke građe Muzeju holokausta raspredaju razne priče, što cijelo vrijeme traje svađa među političarima, a Dodikovi oponenti bez čvrstih dokaza i danas tvrde da je građa prodana, a ne predana, nepobitna je činjenica da je sva građa koja je iz Republike Srpske stigla u Vašington vraćena u Spomen-područje Jasenovac u Hrvatsku.

To je potvrdio portparol Muzeja holokausta Rejmond Flandez koji u pisanom odgovoru navodi da su „na osnovu ugovora potpisanih sa Vladom Hrvatske i Vladom Srpske kopije kompletne građe nakon restauracije ustupljene Arhivu Republike Srpske i Srpskoj pravoslavnoj crkvi, dok je originalna građa ustupljena Spomen-području Jasenovac“.

Njegove riječi potvrdio je i direktor Spomen-područja Jasenovac Ivo Pejaković.

''Dana 26. 10. 2000. godine potpisan je ugovor između Ministarstva kulture Republike Hrvatske i Memorijalnog muzeja holokausta SAD-a iz Vašingtona (USHMM). Na osnovu tog ugovora, dogovoren je povratak građe u Spomen-područje Jasenovac. Građa je vraćena u Spomen-područje Jasenovac 5. decembra 2001. godine'', navodi Pejaković.

Na pitanje da li je kompletna građa koja je iz Arhiva RS ustupljena Muzeju holokausta vraćena Javnoj ustanovi „Spomen-područje Jasenovac“, Pejaković davodi „ne mogu vam dati precizan odgovor, jer ne znamo kakav je ugovor potpisan između Vlade Republike Srpske i Memorijalnog muzeja holokausta SAD-a. Koliko mi znamo, sva građa koja je stigla u Vašington je nakon toga vraćena u Spomen područje Jasenovac“.

''Građa koja je 2001. godine vraćena u Spomen-područje Jasenovac i danas se nalazi u prostoru institucije. Dio građe je izložen u stalnom postavu muzeja koji je otvoren 2006. godine, a ostali dio se čuva u depou Spomen-područja Jasenovac. Sva građa se čuva u skladu sa zakonima i pravilnicima i u dobrom je stanju'', navodi Pejaković.

Nažalost, svi koji su prije 1991. godine posjetili muzej u Spomen-području Jasenovac koji je zbog brojnih izloženih artefakata, kama, maljeva, srbosjeka i užasavajućih fotografija izazivao pravu jezu danas bi bili užasnuti sramnom postavkom ovog muzeja, jer rijetki izloženi artefakti podsjećaju na nečovječne ustaške zločine i stradanje nevinih ljudi, žena i djece. Drugim riječima, odgovor direktora Spomen-područja Jasenovac Ive Pejakovića da se „ostali dio građe čuva u depou“ samo djelimično je tačan, jer bi bilo korektnije da je rekao da se „ostali dio krije u depou“.

U skladu s tim, i apel episkopa Jovana upućen Srbima da dođu u Jasenovac i potom šire istinu o onome što su vidjeli, došao je prekasno, jer po onome što mogu da vide, ispalo bi da je Jasenovac ipak bio – radni logor.

Ali da krenemo ispočetka. Cijela saga počela je još u oktobru 1991. godine kada je jasenovačku zbirku pod najezdom „zengi“ iz Jasenovca spasio kustos tadašnjeg muzeja Simo Brdar koji ju je prenio u Kozarsku Dubicu i smjestio u svoj stan. Direktor Muzeja žrtava genocida u Beogradu Milan Bulajić u nekoliko navrata je pokušao da ovu vrijednu zbirka i artefaktu prenese u Beograd kako bi se s obzirom na njen značaj smjestila u adekvatan prostor. 

Poslije niza prepiski sa predstavnicima vlasti u RS tokom ratnog i poratnog perioda, Bulajić je 21. septembra 1998. godine od Živojina Erića, ministra nauke i kulture u Vladi Milorada Dodika dobio odgovor da se “građa o stradanjima u logoru Jasenovac kao kulturno dobro od izuzetnog značaja ne može iznositi iz zemlje”, te da je “stav Vlade Republike Srpske da se skeniranje, kopiranje i mikrofilmovanje obavi u Banjaluci”.

Vlada RS je na sjednici 9. jula 1999. godine donijela odluku da se građa iz Kozarske Dubice smjesti u Arhiv RS u Banjaluci i Simo Brdar je po nalogu Vlade RS u septembru 1999. godine zbirku predao Arhivu RS koji se obavezao da će zbirku čuvati, popisati i vratiti Javnoj ustanovi „Spomen-područje Donja Gradina“. Umjesto toga, građa je na osnovu pomenutog sporazuma Dodik-Salcman ustupljena američkom muzeju.

Dodik je 23. februara 2001. godine na saslušanju pred Anketnom komisijom Narodne skupštine RS potvrdio da je “iz razloga hitnosti potpisao sporni sporazum bez znanja Vlade RS”, ali da je naknadno upoznao Vladu sa tim, te da je Vlada tada prihvatila sporazum. Dodik je ustvrdio i da nije znao da su predstavnici Muzeja holokausta dan ranije potpisali sporazum sa predstavnicima Republike Hrvatske, kao i da mu je rečeno da će građa ostati u muzeju u Vašingtonu.

Interesantno je da je javnost u RS za sva dešavanja saznala gotovo dva mjeseca nakon što je građa već prebačena u Vašington, odnosno kada je nakon izbora održanih u septembru 2000. godine formirana nova većina u NSRS čiju okosnicu su činili SDS i PDP.

Jedan od prvih koraka nove skupštinske većine bilo je formiranje desetočlane Anketne komisije NSRS sa zadatkom da ispita okolnosti pod kojima je jasenovačka građa završila u Vašingtonu. Na čelu komisije bio je tadašnji poslanik Socijalističke partije RS, sada već pokojni Miroslav Mikeš kao jedini predstavnik jevrejskog naroda u NSRS, te poslanici PDP-a Nevenka Trifković, SDS-a Pantelija Ćurguz, Srpskog narodnog saveza Ranko Cvijić, SDA Omer Branković (preminuo), Demokratske partije socijalista Nebojša Radmanović, DNS-a Marko Pavić, SNSD-a Milan Kovač, NHI Tomislav Tomljanović i Penzionerske stranke RS Stojan Bogosavac (preminuo).

Prva sjednica komisije održana je 23. januara 2001. godine i iz zapisnika se vidi da su se članovi prepirali oko proceduralnih stvari, metodologije rada i sličnih nebitnosti. Iz zapisnika sa kasnijih sjednica vidi se da je predsjednik Anketne komisije Miroslav Mikeš 15. februara 2001. godine boravio u Muzeju holokausta u Vašingtonu. On je tamo zatekao katalogizovanu i restauriranu jasenovačku građu i o tome je po povratku obavijestio članove komisije.

Anketna komisija je Narodnoj skupštini posljednji izvještaj podnijela 7. marta 2001. godine, čime je praktično završen njen rad, tako da Narodna skupština RS nikada nije zvanično informisana da je vašingtonski Muzej holokausta krajem te godine, preciznije 5. decembra 2001. godine kompletnu zbirku vratio u Spomen-područje Jasenovac ili na “mjesto zločina”.

U spornom sporazumu Dodik-Salcman na osnovu koga je građa završila u Vašingtonu, a kasnije u Hrvatskoj, navodi se da će “nakon prijema predmeta, Muzej holokausta u Vašingtonu imati ovlašćenja da se stara o njima na odgovarajući način, u skladu sa svojim zakonskim i etičkim obavezama i sa zadatkom očuvanja sjećanja na holokaust”. 

U skladu sa ovom odredbom sporazuma, teško je povjerovati da je Dodik imao namjeru da građu na posredan način vrati u Hrvatsku. Pored toga, katastrofalni uslovi u Arhivu RS u kojima se nalazila građa iz Jasenovca daju mu za pravo kada tvrdi da jasenovačka građa nije zaslužila da trune i propada u neuslovnim prostorijama, ako je brigu za nju pokazao jedan od najpoznatijih svjetskih muzeja posvećenih sjećanju na zločine nacista i njihovih satrapa.

Međutim, izgleda da je previdio dio sporazuma koji je lično potpisao, a koji kaže da se “predajom ovih predmeta RS odriče staranja i kontrole, kao i svih mogućih potraživanja prema Muzeju holokausta u odnosu na ove predmete”, iz koga je jasno da se jasenovačka građa ustupa na trajno korištenje i brigu vašingtonskom muzeju.

Posebna začkoljica u cijeloj priči koja Dodiku može ići na ruku, ali samo pod uslovom da za nju nije znao, jeste činjenica da je direktor Muzeja holokausta samo dan prije nego što je da Dodikom potpisao sporni sporazum isto uradio i sa tadašnjim ministrom kulture Hrvatske Antunom Vujićem. Vujić je tada izjavio da „potpisani sporazum potvrđuje da je privremeni odlazak jasenovačke građe u Ameriku samo etapa u povratku u Hrvatsku do kojega će doći do kraja godine”.

Elem, jasenovačka građa je vraćena u Hrvatsku i bukvalno se krije u depou Spomen-područja Jasenovac, a jedini način da ona ugleda svjetlost dana je da Srbi poslušaju vladiku Jovana, a Milorad Dodik održi obećanje o uvođenju istorijskog časa na kojem će mladi ljudi učiti o strahotama ustaškog logora smrti i istinu prenositi na pokoljenja.


Izvor: Srpska Cafe