Erol Avdović: Kad se pogase svjetla...
U jednom od svojih remek-djela, filmu “Svjetla pozornice” (Limelight), snimljenom 1952., kada je Čarli Čaplin (Charlie Chaplin) imao 63 godine, ovaj najpametniji klaun svih vremena kroz muziku, ples, ali i šutnju doseže katarzu kakva je na filmskom platnu rijetko zabilježena prije i poslije njega, koji je umro 1977. godine.
Načelo solidarnosti
U toj priči, koja nas vodi u London 1914., u praskozorje Prvog svjetskog rata, Čaplin opisuje jednu promašenu i neuzvraćenu ljubav. Ali i spremnost na požrtvovanje, uz tragičan kraj, jer on kao glavni lik, za razliku od bljutavih holivudskih hapienda koje je prezirao, umire na pozornici kao stari istrošeni zabavljač. No, zato žena koju voli i kojoj je pomogao da dosegne umjetnost zadivljuje publiku svojim plesom – postajući zvijezda pod svjetlom koje ne prestaje.
Ta kategorija požrtvovanja i solidarnosti, svedena na racionalizam i lišena romantizma, postala je civilizacijska zvijezda, norma postmoderne Evrope, zato i što traje duže od predstave za javnost, koju najčešće rabe političari.
Kada utrnu svjetla pozornice i kad se ispale sve salve i plutoni emocija, izgovore žestoke (a politički korektne) riječi, okonča naša pretenciozna naklonost jednih prema drugima i kada u zraku ostane samo sladunjavi okus laži, valja pomesti konfete i pred vlastitim ogledalom skinuti masku.
Nažalost, neki od nas će se opet prepustiti kukavičluku i inerciji, ali neki će imati i spremna pitanja! Valja nam pootvarati fioke u koje smo odložili sve te logične, ali i srčane odgovore, kao u Čaplinovim crno-bijelim klasicima, jednostavne, ali moralno superiorne.
Ako treba, kroz smijeh i suze u isto vrijeme!
Nevjerovatno je čuti više od pola stoljeća kasnije neke Evropljane kako se, kao da iza sebe nemaju to, Čaplinovo, u kolektivno preraslo iskustvo vraćaju na prapočetak, kad Evropa nije znala za načelo solidarnosti.
Kao da opet govorimo glasom iz asocijalnih engleskih sirotišta, iz doba nepravde uoči velikih ratova, ali i iz ere fašizma, koji je začas progutao Italiju i Njemačku, a onda i sve njihove kolaboracioniste.
Svi smo iznova preokupirani samo individualnim izbavljenjem!?
Kao da iza nas nije ni Hladni rat, rušenje Berlinskog zida bez ijednog metka, a onda i krvavi raspad Jugoslavije, koja je ponajviše smetala Rusima, jer je bila neotrpivi “socijalistički” uzor upravo Sovjetima.
Da nije smiješno, plakali bismo i kad nam, mnogo godina kasnije, Miroslav Lajčak, karijerni diplomata i ne manje evropski karijerista, priopći da je Bosna i Hercegovina, uz jednu drugu (misterioznu) zemlju – država kandidat, ali ne za EU - nego za razilazak. Valjda, kao u njegovoj bivšoj Čehoslovačkoj?
Lajčak, kao i gospođa Mogerini (Federica Mogherini), koja je u Sarajevu rekla da je “impresionirana” bosanskim napretkom, a onda u Briselu priznala frustriranost balkanskim zaostajanjem, kao i čitava galerija evropskih političara, ponekad izgledaju samo kao gola hrpa moćnika. Kao politička korporacija, koja prepoznaje interese, ali ne razumije moralnost, evo, recimo, i bosanskog pitanja.
A znamo šta je o “korporatizmu” govorio Benito Musolini (Mussolini).
I kako se danas ponašaju američki desničari, koji s ruskim petro-dolarima uveliko investiraju u pobjedu Marine le Pen u Francuskoj.
Bolje je smijati se, bar iz trbuha. “Smijeh je tonik koji oslobađa bol”, rekao je Čarli.
Uzrok bola
Samo, prije toga, valja razumjeti uzrok našeg bola, jer ćemo bez toga postati očajni. A "očaj je narkotik - zatišje za um, koji nas tjera na ravnodušnost".
Opirući se ravnodušnosti, reći ću, evo, i ja: Prije će se Evropa, po unutrašnjoj periferiji opet fašizirati nego što će se BiH raspasti!
Ne daju to Bosanci i Hercegovci, oni koje bi evropski birokrati odavno reducirali na srpska, hrvatska, bošnjačka ili druga etnička plemena. A ovamo im tepaju o multietničnosti iako znaju da je Švicarska iz tog “bosanskog” haosa izašla kao Švicarska tek kad su svi švicarski Nijemci, Francuzi, Italijani, Retoromani postali prvo Švicarci.
Volim Čaplinove filmove jer, kad pogase svjetla, u meni još sve gori. Bio je hrabar rugati se, a ne plakati. I Bosanci i Hercegovci tako bi trebali.
Autor: Erol Avdović za Dnevni Avaz....
Izvor: Dnevni Avaz
