Doroteja Zims: Angela Merkel vodi CDU u provaliju


Doroteja Zims: Angela Merkel vodi CDU u provaliju

Unutrašnja bezbednost i ekonomska kompentencija su decenijama bili politički domen unije CDU/CSU. Ali te teme su iz taktičkih razloga napuštene, dok nam u evropskoj politici preti sledeći zaokret Kancelarke.

Unija CDU/CSU je uprkos ogromnim gubicima jasno pobedila na prošlogodišnjim saveznim parlamentarnim izborima u Nemačkoj. Sada upravo sve signalizira da će biti gubitni, i to sve pucajući i slaveći, koalicionih pregovora, iako Merkel ima sve šanse da započne svoj četvrti kancelarski mandat.

U tom slučaju će većina nemačkih gradjana šeficu CDU –nezavisno od relanih rezultata- doživeti kao pobednicu u koalicionim pregovorima. No, taj utisak vara. CDU će na duže staze platiti visoku cenu gubitka sopstvenog profila, gubitak, za koj je ta partija sama kriva.

Sasušeno jezgro 

Davanjem saglasnosti na mnogobrojne socijlademokratske zahteve je CDU dramatično reducirala svoje jezgro elementarnih političkih poruka, proteklih godina ionako sasušeno. Unutrašnja bezbednost i ekonomske kompetencije su decenijama bile politički domen Unije.

No, taj teren je CDU napustila. Izbeglička kriza i njene posledice su ruinirale glas ove Law-and-Order partije, pri čemu ni medijski efikasno režirana svadja sa SPD oko prava na spajanje izbegličkih familija tu ne menja ama baš ništa.

A ovo začudno socijaldemokratizovanje finansijske, privredne i socijalne politike znači i jasno odbacivanje nasledja velikog CDU kancelara Ludwiga Erharda. Ovaj otac nemačkog privrednog čuda je posle rata ubedio prvo CDU i CSU -a zbog vidivog uspeha kasnije i nemačke gradjane- u svoj pobedonosni koncept socijalne tržišne privrede.

Liberalni ekonomski sistem, dopunjen mrežom socijalne zaštite, nije samo baza za ekonomski uspon Nemačke kao privredne lokacije, nego i poverenja stanovništva u ekonomske kompetencije CDU i CSU.

No ova Unija, pod vodjstvom Angele Merkel, je svoj tradicionalni regulatorno-politički kompas pustila niz vodu. Izgleda da se danas sestrinske partije pre svega zanimaju stalnom nadogradnjom socijalne države, koja je, pod njima, eto nešto malo dopunjena tržišnom privredom. Jer, balans izmedju socijalnog krila i krila privrede u Uniji je u medjuvremenu totalno poremećen. Privrednom ekspretizom danas u CDU skoro niko karijeru napraviti ne može, jer traže se: političari sa socijalnim i ekološkim osećajem.

Samo još socijalna i ekološka politika

Dok je Gerhard Šreder, Merkelkin prethodnik u fotelji kancelara, sa svojom Crveno-Zelenom vladom ostvario zapanjujuće dobar reformski bilans, šefica CDU-a već 12 godina kontinuirano radi na demontaži Šrederove privredne „Agende 2010“. Za njene vladavine je Nemačka doživela najveća povećanja poreza u istoriji države uz sve uvodjenje socijalističkog zakonom garantovanog minimalca, pride još masovno povećavanje budžetskih izdataka za penzije, zdravstvo, negu starih i celu gomilu novih regula na tržištu rada.

Čak i izlazak iz atomske energije, koji je započeo već Šreder, je Merkel u toj meri ubrzala da su troškovi njezina „energetskog zaokreta“ dosegli takve razine da od njih eksperti dobijaju vrtoglavice. Da je skopljena „Jamajka“-koalicija, bi njen CDU još zatvorio i skoro sve termoelektrane Nemačke.

Merkel sada socijaldemokratama popušta na veliko i još više povećava državne izdatke za negu starih i penzije. I na zahteve SPD za novim propisima na tržištu rada, poput ukidanja ugovora na organičeni rad ili zakonske garancije na puno radno vreme trenutno delimično zaposlenim, vodjstvo CDU u medjuvremenu gleda sa simpatijama.

Kad se jednog dana bude pravio bilans privredne politike prve nemačke Kancelarke, onda će prvo u oči zapasti frapirajuća dikskrepanca u odnosu na obećanja, koja je lično Merkel dala u predizbornoj kampanji 2005. Na već tada obećanu veliku poresku reformu, koja će doneti održiva olakšanja i pojednostavljenje poreskog sistema, nemački gradjani čekaju još i danas.

Budžet pliva u parama

Finansijko političko nečinjenje –posebno u doba privrednog rasta- znači samo jedno: permanentno klizeće povećanje poreza. Jer, gradjani zbog inflacije automatski tonu u sve oštrije oporezivenje. Stoga budžet i može da već godinama prijavljuje jedan rekordni bilans za drugim, dok gradjani imaju sve manje para u budjelaru.

No čak i sada, u vremena prepunih državnih kasa, njena nova Velika Koalicija planira da gradjane samo minimalno rastereti delimičnim ukidanjem poreza solidarnosti sa Istočnim delom Nemačke, a i to je planirano tek za sam kraj mandata buduće vlade. Merkelkin CDU sa SPD danas veže socijalističko temeljno ubedjenje da samo država ponajbolje zna šta da radi sa novcem svojih gradjana.

Merkel je 2005 postala kancelar obećanjem širokih socijalnih reformi, koje su joj tada -u suočavanju sa demografskim zaokretom u nemačkom društvu- izgledale neizostavne: više privatne inicijative u pogledu penzija i nege kao i razdvajanje troškova za zdravstvo od faktora rada. Sve je to pisalo u tadašnjem izbornom programu CDU.

Sve više novih rupa u socijalnoj pravednosti

Ali, kao što svi znaju, od toga ništa bilo nije. Svi, ali bukavlno svi predlozi reformi su završili u fiokama - čim je došla na vlast. Umesto reformi je CDU svako malo –uz masovnu asistenciju SPD- otkrivao nove rupe u socijalnoj pravdi, koje je onda popunjavao novcem gradjana. Time su do besvesti povećana ionako već ogromna opterećenja proizašla zbog akceleracijskog staranja nemačkog društva, a novim mladim generacijama nametnut finansijski jaram bez premca.

Ovakvom politikom je Merkel potrošila skoro posve dividende proistekle iz Šrederovih reformi. Veoma duga faza rasta, uz rekordni broj zaposlenih i budžetski suficit, prikriva činjenicu da je Nemačkoj pod hitno neophodna modernizacija, koja će osigurati konkuretnost zemlje u dramatično starajućem društvu a i pod rastućim pritiskom procesa digitalizacije i globalizacije. Somnabulna naklapanja o izgradnji brzog internta, sadržana u koalicionom predugovoru, ne drže vodu ni dok se mastilo sa podpisa osuši.

Najveću zabrinutost ipak proizvode konstatacije, koje su SPD i CDU izrodile na temu Evropa. Nemačka treba sada da još više sve plaća i daje svima još više garancija. Sem toga, namera je da se Briselu dopusti da preuzme još više kompetencija na polju socijalne politike.

Šef SPD Martin Šulc, čije se rukopis bez problema prepoznaje u ovim zamislima, uopšte i ne krije da želi da sledi predsednika Francuske, Makrona. Jer taj zahteva „više solidarnosti“ u okviru EU.

Proteklih godina je bivši ministar finansija Volfgang Šojble (CDU) stalno insistirao na tome da se finansijka pomoć može dati samo za provodjenje reformi u kriznim zemljama. Ovaj budući Merkelkin zaokret u novoj politici ka Evropi ni jedan nemački birač nije čuo u izbornoj kampanji. Jer ga niko u CDU ni pomenuo nije. Niti je nemački birač Angeli Merkel za tako što dao mandat. Pitanje je da li će ovakav CDU i CSU uopšte još imati snage da spreče najnoviji Merkelkin zaokret ?

 

Autor: Dorothea Siems (Doroteja Zims)/Prevod: Mirko Vuletić

Izvor: Die WELT