Branka Pujić se žali na muža: Dragan je prestrog i ne bira riječi


Branka Pujić se žali na muža: Dragan je prestrog i ne bira riječi

Iako joj je velika ljubav bila psihologija koju je i studirala dve godine, Branka Pujić, na kraju, nije odoljela da upiše FDU. Gluma je, kaže, jednostavno zgrabila. Za nju je ona posvećenost i vječito istraživanje, igra bez granica u kojoj stalno ispituje šta sve krije u sebi. Do sada je svoje glumačko umijeće pokazala kroz različite karaktere, a donedavno smo je gledali u četvrtoj sezoni serije “Sinđelići” (Prva TV).

Kaže da joj je najveći kritičar suprug i kolega Dragan Jovanović, te da zbog njegovih riječi “nekad poleti”, a nekada se zabrine.

Redovan ste profesor na FDU u Beogradu, a uspješno vodite i školu glume za mlade. Koje su to mudrosti i lekcije koje najčešće prenosite svojim đacima?

“Često razgovaramo o raznim stvarima i vrlo smo bliski. Najviše ih učim tome da su u ovom poslu najvažnije ljubav, vjera i igra, i da imaju osjećaj kao da trče maraton. To znači da treba ozbiljno da se radi, da se ide na duge staze i da na tom putu budu posvećeni, a rezultati će doći kad-tad. Nekad je prilika manje, nekad više, ali je bitno da, kad se pojave, iskoriste maksimalno. I uvijek ih savjetujem da rade zajedničke projekte i generacijski se čuvaju i paze. To su mladi i daroviti ljudi koje čekaju veliki izazovi. Mislim da je FDU ozbiljan fakultet koji ih ne obučava samo stručno. Svi se kao profesori trudimo da ih ojačamo i za život poslije studiranja – kako da se snađu, bore za sebe i što više ostvare”.

Da li psihologiju ponekad iskoristite kada gradite svoje likove?

“I te kako je koristim. Stalno posmatram ljude i učim o njima. Uvijek sam stajala iza svakog lika kog sam radila i branila ga bez obzira na to da li je bio negativan ili pozitivan. Do kraja sam se trudila da ga prikažem što istinitije, u više nijasni i slojeva. Tako da je to za mene veliki izazov. Gluma vam pruža ogromne mogućnosti i zato nikada ne može da vam bude dosadno. Kad prolazite kroz razne karaktere, onda iskusite i mnoga zanimanja. Jer kad radite neki lik uđete i u psihologiju posla kojim se bavi. A i profesije imaju svoju dijagnozu”.

Vjerovatno ste kroz likove koje ste igrali prolazili i neka unutrašnja preispitivanja.

“Jesam i to dosta. Kroz uloge se istražuješ i otkrivaš segemente tvog bića koje ni sam sebi me smiješ da priznaš. To je baš onako dubinsko kopanje ili ronjenje, svašta se tu nađe, a onda možeš i da poradiš na tome. Svaki karakter koji sam igrala sigurno me je oplemenio na neki način i donio novu domenziju mom životu. Tako da je sve to uzajamni proces – ono što dam, isto mi se tako i vraća”.

Koju ulogu vam nijedan reditelj nije ponudio, a priželjkivali ste je kroz čitavu karijeru?

“Voljela bih da igram neku Čehovljevu junakinju, Šekspirovu ili Dostojevskog, koji je bio veliki psiholog. Dopada mi se njegov način razmišljanja, kako opisuje te svoje ženske likove, kao da ih osjećam i poznajem, to je neka posebna energija”.

I ćerka Anđela Jovanović je krenula vašim stopama, a nedavno je svoj talenat pokazala i u seriji “Vojna akademija”. Šta joj najčešće savjetujete?

“Da bude istrajna, da uvijek daje, a mnogo ne očekuje. Da se trudi da ima neki kontinuitet u poslu. Kažem joj i da stalno radi na sebi, jer za glumca je bitno da ne izgubi kontakt sa svojim glumačkim bićem. Mislim da je ona mudra, a sad vidim i da ima dosta zreo pristup, što me veoma raduje”.

 

 

Da li ste kada ste upoznali supruga Dragana Jovanovića na Akademiji bili potpuno sigurni da je gluma pravi izbor za vas?

“Da, lijepo je što se oboje bavimo glumom, jer se vjerovatno ne bismo drugačije ni sreli. Mi se dobro razumijemo zbog našeg posla, jasno nam je šta gluma podrazumijeva, svjesni smo i njenih dobrih i loših strana. Dragan je jako strog kritičar. Kod njega nema pardona, ono što mu je na umu to je i na drumu. Često mu govorim da izabere bar način na koji nešto kaže, ali on je uvijek iskren, bez, kako umije da kaže, foliranja i uvijanja. Prilično je strog, ali zaista ne znam da li me iko tako dobro poznaje kao on, svaka mu je na mjestu. I vjerujem da to radi najdobronamjernije, a često me to i pokrene. Eto, ponekad me i pohvali, pa me i to i te kako ponese”.

 

Izvor: Cdm